Od industrijske revolucije u sjevernoj Europi u 18. stoljeću, poslovna organizacija je bila vertikalna. To znači da je moć tekla odozgo prema dolje. Menadžeri, koje unajmljuju vlasnici, služe za nadzor svih funkcionalnih aspekata tvrtke. U novije vrijeme ovaj je model izazvan na različite načine koji nastoje osnažiti zaposlenike u odnosu na poslodavce. Argument je da ako funkcionalne skupine unutar tvrtke preuzmu veću upravljačku odgovornost, lojalnost zaposlenika tvrtki će se povećati jer sada imaju udio u tvrtki.
Osnove
Horizontalna organizacija ima mnogo vrsta. Ove se vrste vrte oko prirode grupa podorganizacija unutar tvrtke koje će preuzeti moć od starijeg, vertikalnog stila upravljanja. Bilo je mnogo prijedloga tijekom godina, od radikalnih do umjerenih. Ono što im je zajedničko je osnaživanje funkcionalnih jedinica unutar tvrtke da preuzmu više izvršne vlasti u procesu služenja tvrtki.
Ostroffov pristup
Poznata knjiga Frank Ostroffa "Horizontalna organizacija" stvorila je novu shemu upravljanja utemeljenu na "temeljnim kompetencijama". Ova je knjiga promijenila literaturu o horizontalnoj organizacijskoj teoriji. Osnovne kompetencije su u osnovi razvoj proizvoda, prodaja, servis i računovodstvo, s više ili manje ovisno o organizaciji. Ove organizacijske kompetencije služit će za međusobno oplođivanje, polako razvijajući višestruko kvalificiranog radnika koji tvrtku poznaje intimno, ne samo sa stajališta jedinstvenog područja specijalizacije.Upravo te kompetencije služe kao osnovno svakodnevno upravljanje tvrtkom.
Barabbin hibrid
"Hibridna" organizacija Vincenta Barabbe razvijena je samo nekoliko godina prije Ostroffa. Njegovo je mišljenje da funkcionalne jedinice organizacije trebaju biti zadužene za upravljanje na osnovnoj razini, ali da se te organizacije kontroliraju vještinom. Barabbina inačica horizontalne ideje je da se zasluga, a ne funkcionalna jedinica, bude središte tvrtke. Oni radnici koji su se dokazali s najviše vještine, radne etike i lojalnosti trebali bi imati kontrolu nad tvrtkom. Uprava bi se trebala ograničiti na stavke „velike slike“ i pustiti elite unutar organizacije da vode show.
Radnička kontrola
Radikalniji pristup horizontalnoj ideji dosegnuo je punu zrelost pedesetih i šezdesetih godina u Jugoslaviji maršala Tita. U tom pristupu svaka je tvrtka organizirala radnička vijeća koja su imala potpunu kontrolu nad tvrtkom. Zaposlili su menadžere, odlučivali o plaćama i dnevnoj podjeli rada. Titov "Osnovni zakon o samoupravljanju radnika" iz 1949. bio je izričito posvećen uklanjanju države kao sile u društvu. Sve društvene uloge koje se odnose na ekonomiju trebale su donositi radnička vijeća specifična za određenu tvrtku i regiju, što bi kontroliralo i tvrtku i ekonomski život društva. Sve su to trebali biti izabrana tijela, ali vijeća specifična za tvrtku mogla su birati samo radnici u tvrtki.
