Što tjera ljude da rade ono što rade? Što ih motivira na promjene? Motivacijske teorije pokušavaju objasniti zašto ljudi donose odluke koje donose, istodobno objašnjavajući kako mogu motivirati sebe i druge da poboljšaju svoje ponašanje. Svaka teorija je jedinstvena. Iako postoje mnoge motivacijske teorije, od kojih svaka ima svoje prednosti i mane, te njihove pristaše i klevetnike, nekoliko se često naziva kad se pojavi tema motivacijskih teorija.
Herzbergova teorija o dva faktora
Teorija Fredricka Herzberga sugerira da dva ponašanja motiviraju ponašanje: one koje povećavaju cjelokupno zadovoljstvo pojedinca i higijenske faktore koji ne pružaju zadovoljstvo, ali stvaraju ozbiljno nezadovoljstvo ako ih nema. Ova teorija razlikuje između bihevioralnih potreba, opisujući razloge zbog kojih zaposlenici trebaju određene stvari i dopuštajući menadžeru da bolje usmjeri njihovu motivaciju.
Nedostatak te teorije je da se čimbenici koji motiviraju mogu promijeniti tijekom života pojedinca. Mladi zaposlenik, na primjer, vidi sigurnost zaposlenja kao higijenski faktor, dok stariji zaposlenik koji se više oslanja na svoj posao vidi ga kao motivatora.
Maslowova Hijerarhija potreba
Hijerarhija Abrahama Maslowa sugerira da svaki pojedinac ima razine potreba, koje zahtijevaju niže, temeljnije potrebe koje treba zadovoljiti prije viših potreba. Prednost te teorije je da motivira pojedince da se kreću od temeljnih potreba prema višim potrebama, pružajući jasnu kartu za osobni rast. Nasuprot tome, ne objašnjava zašto neki pojedinci radije ignoriraju manje potrebe u potrazi za višim, kao što su kada se pojedinci odluče odreći plaćanja računa kako bi mogli provesti odmor.
Teorija poticaja
Teorija poticaja vidi uspostavu sustava nagrađivanja kao pozitivnu, pojačavajuću motivaciju da potakne poboljšano ponašanje. Ova se teorija usredotočuje na pozitivne rezultate djelovanja ljudi, stvarajući okruženje koje je optimistično i usmjereno na uspjeh.
Nažalost, teorija poticaja toliko se oslanja na nagrade da zahtijeva dosljednu ponudu poticaja. Osim toga, poticaji moraju biti univerzalno poželjni svima u sustavu. Na primjer, ako u svom poslu koristite teoriju poticaja i odaberete poticaje privlačne samo nekolicini zaposlenika, drugi nemaju razloga poboljšati svoje ponašanje.
Teorija samoodređenja
Teorija samoodređenja usredotočena je na intrinzičnu motivaciju pojedinaca koji žele osobni rast i neovisno su usmjereni prema postizanju samoodređenih ciljeva. Prednost te teorije je da je individualno vođena osobnim željama onih koji traže osobno usavršavanje. Nažalost, teorija ne pruža nikakav unutarnji poticaj ljudima da postanu osobno motivirani.
