U siječnju 2011. 8,4 milijuna ljudi radilo je kao honorarni zaposlenici jer nisu mogli naći puno radno vrijeme. Pogotovo u vrijeme visoke nezaposlenosti, rad s nepunim radnim vremenom može biti jedina opcija za mnoge ljude. Federalni zakon o radu ne definira prag sata koji razlikuje radnike s nepunim radnim vremenom od radnika s punim radnim vremenom u uvjetima i povlasticama zaposlenja.
Osnove
Zakon o poštenim radnim standardima, savezni zakon o zapošljavanju, ne pravi razliku između radnika s punim radnim vremenom i radnika na nepuno radno vrijeme na temelju sati. Poslodavci imaju pravo klasificirati zaposlenike kao puno radno vrijeme ili skraćeno radno vrijeme na temelju bilo kojeg kriterija.FLSA uzima to stajalište jer se njegove odredbe primjenjuju na sve radnike i ne ovise o službenoj oznaci kao puno radno vrijeme ili skraćeno radno vrijeme.
Tijekom vremena
Po zakonu, poslodavci plaćaju prekovremeni rad u visini od 1,5 puta normalne plaće zaposlenika za rad koji prelaze 40 sati tijekom tjedna. Zakon o poštenim radnim standardima izričito navodi 40 sati kao prag prekovremenog rada. Zaposlenik s nepunim radnim vremenom čiji radni tjedan traje 20 sati i koji stavlja 25 sati tjedno, ne bi imao pravo na pet sati naknade za prekovremeni rad. Status zaposlenika kao zaposlenika s nepunim radnim vremenom nije relevantan; jedini faktor su ukupni radni sati.
pauze
Oko 20 država imaju break zakoni koji zahtijevaju obroka razdoblja za zaposlenike tijekom radnog dana. Većina tih država vezuje odredbe koje se odnose na sate na poslu, što znači da samo zaposlenici koji rade cijeli dan ili blizu njega imaju pravo na odmor. Opet, vrijeme je radilo, a ne oznaka kao zaposlenik sa skraćenim radnim vremenom, određuje da li radnik mora imati priliku za odmor. Ako zaposlenik radi osam sati dnevno, tri dana u tjednu, imala bi pravo na pauzu za vrijeme obroka, u skladu s državnim zakonima.
zablude
Prema službi za unutarnje prihode, neki poslodavci pretpostavljaju da su zaposlenici neovisni poduzetnici na temelju radnog vremena ili statusa zaposlenika sa skraćenim radnim vremenom. Zapravo, ta pitanja ne određuju radnički status zaposlenika ili izvođača. Pitanja vezana uz kontrolu ponašanja pomažu u određivanju statusa radnika. Primjeri ovih pitanja je da li poslodavac može upravljati kada i gdje zaposlenik obavlja posao, te koje alate ili opremu zaposlenik koristi. Nezavisni poduzetnik mogao bi završiti s više sati na poslu tjedno od zaposlenika s nepunim radnim vremenom.
