Razlike između ugovorenih ugovora o izgradnji i troškova-plus

Sadržaj:

Anonim

Građevinski projekti, bilo stambeni ili komercijalni, imaju jednu zajedničku stvar: varijabilnost. Vremenski raspon od dana kada je ponuđač podnio ponudu do datuma početka projekta može biti mjesec, ako ne i godina. Većina izvođača ima klauzule kako bi se zaštitile u slučaju dužeg vremenskog razdoblja između dodjele ugovora i prekida, jer se cijena materijala, rada i regulatornih troškova može promijeniti. Drugi uobičajeni problem su promjene koje je uveo klijent.

Obvezan iznos

Navedena svota, poznata i kao paušalni ugovor, prebacuje svu odgovornost za troškove s klijenta na izvođača. Iz tog razloga, prilikom podnošenja ponude, izvođač obično gradi veliku marku kako bi udovoljio nepredviđenim troškovima. U većini ugovorenih suma, izvođač se također slaže s posebnim rasporedom, sustavom izvještavanja uprave ili programom kontrole kvalitete. Ako ugovaratelj ponudi nisku cijenu da bi dobio ponudu, može izgubiti novac na ugovoru osim ako ne provodi strogu kontrolu vremena i troškova. Visoka ponuda, s druge strane, možda neće dobiti ugovor.

Vrste ugovora s dodatnom cijenom

Troškovi ugovora predstavljaju pokušaj ublažavanja dijela odgovornosti za troškove projekta. Postoji nekoliko vrsta struktura troškova ugovora, uključujući troškove plus-fiksni-postotak, troškove plus-fiksnu naknadu i opcije-plus-varijable-postotak.

Razmatranja troškova i troškova

Ugovor o trošku plus fiksni postotak stavlja odgovornost na klijenta i rijetko se koristi osim ako postoji neka hitnost povezana s potrebom za izgradnjom objekta. Njime se dobavljaču ne daje nikakav poticaj da proračun unese u proračun. Ugovor o trošku s fiksnom naknadom postavlja klijentu odgovornost za troškove, ali i izvođaču daje poticaj da brzo završi projekt. Ugovor o trošku i promjenjivom postotku osigurava poticaj za izvođača da točno odredi posao, jer će njegov postotak biti veći ako posao dođe u proračun i manji ako je posao veći od procijenjenog.

Zajamčena maksimalna cijena

Zajamčeni maksimalni troškovi, nazvani G-Max, alternativna je ugovorna struktura koja se može koristiti samo s dobro definiranim projektom u kojem klijent pravi male ili nikakve promjene tijekom izgradnje. Odgovornost za dovođenje projekta u proračun na ili ispod proračuna leži na ugovaratelju koji procjenjuje maksimalni trošak, slično ugovorenom ugovoru. Svaka ušteda u trošku, po izboru klijenta, može se podijeliti s izvođačem, ali to ovisi o uvjetima dogovorenim u ugovoru.